U početku bijaše jezero

Unutrašnja jezera Bosne u periodu Miocena

U početku, prije desetaka miliona godina, za vrijeme perioda zvanog Miocen (era kenozoik) : u vrijeme kada je već započelo izdizanje lanca Dinarida, ili Dinarskih Alpa (koja sačinjavaju planinsku okosnicu Bosne), jedno ogromno unutrašnje jezero protezalo se od Sarajeva na jugoistok do Zenice na sjeverozapad, stisnuto između lanaca Zvijezde na sjeveroistoku i Vranice na jugozapadu.

Na dole prikazanoj geološkoj karti Bosne 1:300000, položaj staroga jezera Sarajevo-Zenica odgovara regijama žute boje obilježenih s «M» za Miocen, između puno starijih zona (na jugo-zapadu, siva boja, S i D za Silur i Devon - odnosno tla koja datiraju iz perioda Paleozoika, sa riolitnim [2] prodiranjima - crvena boja ; na sjevero-istoku, zelena i ljubičasta boja, T, J i K za Trijas, Jura i Kredu - tereni iz ere Mezozoika).

Dio mape koja se odnosi na Visoko

Ovo jezero postojalo je dugo, pokrivajući veliki dio Miocenskog perioda. Na dijelu geološke karte gore, tereni oko Visokog su obilježeni s «M2» i « M2,3» : to odgovara srednjem i gornjem Miocenu, odnosno periodu koji se protezao od 15 do 7 miliona godina prije sadašnjeg. Za vrijeme tog perioda, najmanje dakle 7 miliona godina, dno jezera imalo je intenzivnu sedimentaciju, jer autori geološke karte smatraju da ukupna debljina nataloženih miocenskih sedimenata na nekim mjestima bazena Sarajevo-Zenica je viša od 2000 metara ! Intenzitet te sedimentacije objašnjava se činjenicom da je cijeli region oko jezera bio u tijeku izdizanja, izazivajući faze brzog izdizanja sa stalnom erozijom koja je uzrokovala akumuliranje nanosa na dnu jezera gdje su se rijeke ulijevale, i mirnije faze, laganijeg izdizanja, gdje su se količina i obim taloga smanjivali. Bilješka geološke karte navodi isto tako više manjih geoloških neujednačenosti (pukotine u regularnim nizovima slojeva sedimenata) što pokazuje da je jezero više puta bilo isušeno, a slojevi sa dna pojavljivali su se na otvorenom, prije nego što su lokalna tektonska događanja dovele ponovno do njegovog ulegnuća i punjenja [3].

Cjelina bazena od Sarajeva do Zenice malo po malo se našla ispunjena tim debelim slojevima sedimenata, čiji karakter naslaga svjedoći o toj povijesti kretanja za vrijeme Miocena. Slojevi stijena iz Miocenskog doba nalikuje malo na ogroman sendvič, sastavljen od stotina, štoviše hiljada različitih slojeva, različitih debljina (od nekoliko milimetara do jednog metra i više), svaki odgovara jednoj epizodi te duge povijesti : slojevi vrlo finih sedimenata, okamenjenih [4] u glini ili laporu, nataloženih tijekom mirnih perioda ; slojevi sačinjeni od krupnozrnog ili sitnozrnog pijeska, cementiranih zatim u pješčare [5] ; slojevi nastali od nanosa milimetarske i centimetarske veličine, nataloženih tijekom dinamične sedimentacije (blizina obale), postavši konglomerati [6] ili «breče» [7].

Sedimentarni «mille-feuilles» [8]

Ako se pobliže pogledaju tereni oko Visokočke regije, nalaze se, odozdo ka gore, odnosno od najstarijih do skorijih (zadnje nataloženi sedimentni slojevi počivaju iznad najstarijih, koji su prije nataloženi) :

– Jezerski sedimenti iz srednjeg Miocena (M2 na karti) karakteristični sa utjecajem finih sedimenata (gline ili posebno lapora) sa nekoliko naslaga pješčara kao i sa nastankom slojeva listića, objašnavajući to sa paleo-okolišem jezera male dubine sa čestim izmjenama suša i poplava (tipa lagune ali u slatkim vodama). Ove stijene su dobro predstavljene na uščima Bosne i Fojnice, a posebno one koje sačinjavaju sloj brda Plješevica, a koje se pojavljuju na nivoima gdje su vršena glavna iskopavanja, u podnožju brda :

Sedimentacija u vodama sa malom dubinom iz tog perioda objašnjava formiranje «ripple-marks» koji se formiraju djelovanjem, putem struja ili talasa, na pjeskovitom dnu :

– sedimenti iz neraščlanjenog miocena srednjeg i gornjeg (M2,3 na karti) koji su poznati lokalnim geolozima koji su ih nazvali «Lašvanskom serijom», najviše rasprostranjena serija u Visočkom regionu (to je ona serija od koje je formirana Visočica i većina drugih brda u regiji), podijeljena je na dva sloja :

• na osnovne slojeva pješčara, općenito debljine (nekoliko desetaka centimatara) kao u prethodnom sloju, sa proslojcima lapora ili rjeđe sa glinovitim proslojcima, u tim pješčarima pronađeni su mnogobrojni otisci hrastovih listova (Quercus), bukve (Fagus) ili kestena (Castanea), označavajući umjereni paleo-okoliš :

Malo veća sedimentacija nego što je bila u prethodnom periodu, i sa manjim tragovima izranjanja, objašnjava se produbljivanjem jezera u jednoj malo bržoj fazi izdizanja. Ovi slojevi pješčara pojavljuju se na površini na zapadnoj strani Visočice, duž onoga što je gospodin Osmanagić nazvao «ulaznim platoom» u «piramidu».

• Ovi pješčari su pokriveni debelim slojem konglomerata, formiranih od velikih nanosa, po redu od centimetra do decimetra, omotanih uglavnom vapnencem.

Ova izuzetno velika sedimentacija iz gornjeg Miocena označava fazu vrlo aktivne orogeneze, zajedno sa trusnim kretanjima, brzim izdizanjima okolnog reljefa i vrlo aktivne erozije. To su ti konglomerati koji sačinjavaju jako nagete ploče na sjevernoj strani Visočice :

Treba spomenuti da, osim poteškoće da se prihvati prva hipoteza gosp. Osmanagića (veličina i prijenos tih ogromnih ploča na padine koje su bile isto tako velike da bi se mogle formirati stranice «piramide»), G. Osmanagić govoreći o tim konglomeratima, koje su lokalni geolozi otkrili i prepoznali u cijelom bazenu Sarajevo-Zenica, vrlo brzo je usmjerio svoje pretpostavke da se radi o vještačkom betonu. U trenutku dok pišem ovaj tekst, Fondacija je još uvijek zadržala to objašnjenje (blokovi bi po njima bili betonski «izlijevani» na licu mjesta [9], i smatraju da je potvrđena analizom koju je radio Građevinski Institut iz Tuzle. Međutim, jedini dokument koji je objavio Institut je preliminarni izvještaj (vidjeti ovdje analizu koju sam napravila) koji nigdje ne navodi vještačko porijeklo tih konglomerata. Hipoteza «betona» počiva samo na iskazima gosp. Osmanagića i Fondacije, dok su ti prirodni konglomerati iz Lašvanske serije itekako poznati lokalnim geolozima.

Od Miocena ... do piramida

Unutarnje jezero od Sarajeva do Zenice stalno se isušivalo krajem Miocena (5 do 7 miliona godina) ; u Visočkoj regiji ne nalazi se nikakva tvorevina iz gornjeg Miocena, sa izuzetkom skorašnjih (kvartarnih) riječnih nanosa u dolini Bosne i Fojnice. Za tu regiju, to je početak jedne vrlo uzburkane povijesti, koja se prostire kroz Pliocen i Kvartar, do naših dana.

Sa strukturne točke gledišta, suštinski karakter tog perioda zasniva se na tektonskim silama koje se kreću po geološkim slojevima : izdizanje regije nastavlja se tijekom cijelog tog perioda, sa većim ili manje važnim fazama, koje povlaće izmjene slojeva, ponekad sitne, a ponekad širih razmjera. Ovdje će se pokušati napraviti popis tih izmjena :

– snažne tektonske kompresije koje su pratile izdizanje, prouzročile su deformaciju Miocenskih slojeva u seriju antiklinala i sinklinala u približnoj osi Istok/Zapad ili ESE/ONO. Gornja geološka karta 1/300 000, ili dio preciznije karte 1/100 000 koja se nalazi ispod, označavaju postojanje jedne od tih širokih valovitih nabora upravo na jugu Visočice (koja predstavlja dio sjeverne strane te antiklinale, što objašnjava vrlo izražen pad slojeva [10] konglomerata) :

Dio geološke karte 1/100 000

– Druge deformacije su pretežno lokalne, i pokazuju se samo kroz slojeve od nekoliko centimetara ili metara, kao npr. ovi mali nabori koji se nalaze na Plješevici, gdje utjecaj plastičnih slojeva (lapori i glina) olakšava ove male vrlo ograničene deformacije :

– tektonske sile su isto tako uzrokovale nastanak mnogobrojnih malih pukotina koje se mogu promatrati, kao što su ove na Plješevici :

Obilježeno crvenom bojom dvije vidljive pukotine na ovoj liniji, sa smjerom izdizanja koji se odnosi na blokove ; plavo, ono što je vjerojatno isti sloj isprekidan pukotinama.

– mnogobrojne pukotine (ili diakleze [11]), bez premještanja blokova, koji sačinjavaju cjelinu slojeva oba brda, bilo da se radi o Visočici :

ili Plješevici :

Različiti oblici pukotina, kao i važna razlika u veličini tako «odrezanih blokova» drže glavnu razliku slojeva : taj fenomen je poznat geolozima, što su slojevi finiji, mreža pukotina je sve gušća ; u vrlo debelim slojevima, kao što je slučaj konglomerata sa Visočice, pukotine su rjeđe i proređene, a one su naprotiv mnogobrojnije u slojevima tanjih pješčara na Plješevici.

Međutim, raspored u više ili manje pravokutne mreže tih pukotina, vezan je za različite slijedove tektonskih djelovanja, za vrijeme kojih su se smjerovi djelovanja mjenjali. Postoje mnogi drugi primjeri «pukotina polja» koji stvaraju prave «pločnike» :

Ove prirodne ploče mogu lako neiskusnom oku izgledati kao da su vještačke, kao što o tome svjedoći avantura ovog «prehistorijskog pločnika» iz Kolorada, na kojem su se prevarili i sasvim ozbiljni arheolozi iz 30-tih godina prošlog stoljeća [12].

Postojanje više faza starosnih djelovanja i različitih smjerova potvrđene su na fotografijama ovog tipa blokova :

gdje se mogu razlikovati prva serija pukotina, starih, naplavljenih najvjerojatnije nanosom kalcijeva karbonata, zatim druga serija, novija i ukoso u odnosu na prvu.

U isto vrijeme kada su se dešavale različite deformacije vezane za tektonske aktivnosti u regiji, slojevi, koje su izdizanja nosila u visinu, dolazili su pod utjecaj erozije, posebno aktivne za vrijeme Kvartara, koja je modelirala aktualni oblik «piramida». Prema klimatskim fazama Kvartara (ledenog i međuledenog) ova erozija je mogla poprimiti više oblika, napadajući kako najniže točke (vodena erozija riječnih tokova čije udubljivanje stvara karakterističan profil u obliku V dolina), tako i padine i vrhove (posebno djelovanjem leda koji je izuzetno bio efikasan za vrijeme hladnih perioda na podloge slojeva slabo zaštićenih vegetacijom tipa tundri, ali i laganijim procesima kao što je površinsko otjecanje, klizanje tla, rastvaranjem karbonata ili kemijskim promjenama).

Visočica : antiklinalni fragment

Današnji oblik «piramida» je dakle rezultat kombinacije različitih faktora : strukturalnih (podizanje i deformacije geoloških slojeva) i klimatskih faktora (raspadanje stijena i uklanjanje nanosa). Ako se uzme slučaj Visočice, njena geomorfološka povijest mogla bi biti sažeta sa malom šemom koja se nalazi dole, koju je napravio jedan bosanski geolog :

1) Na kraju Miocena, formira se antiklinalna ose Istok/Zapad : sadašnja Visočica nalazi se na sjevernoj padini te antiklinale ; njeni slojevi, horizontalni u trenutku njihovog nanosa u dubini jezera Sarajevo-Zenica, izdizali su se formirajući nagib ka sjeveru, potpuno čuvajući svoj prvobitni položaj, odnosno skoriji konglomerati iznad pješčara. Formiranje antiklinale povukla je važno pucanje slojeva, posebno na mjestima gdje je svinutost najizraženija, to jest na vrhu antiklinale.

2) Erozija napada sve površine otkrivenih stijena, ali posebno je efikasna u najispucalijim zonama, gdje je stijena «oslabljena» pritiscima i pukotinama, čak vrlo malih veličina, olakšavajući prolaz vode, najmočnijeg agensa erozije posebno kad se kombinira sa ledom. Gornji dio antiklinale je dakle ono gdje erozija napreduje najbrže, čak i u otpornim konglomeratima.

3) Od momenta kada je gornji sloj konglomerata «načet» erozijom, napad na vrh antiklinale ubrzava se jer su sada unutarnji slojevi otkriveni, formirani od pješčara, otporni ali u puno tanjim slojevima, mijenjajući sa manje otpornim slojevima laporac i glinu. Erodirana zona u srcu antiklinale moći će se proširivati i produbljivati brže od još uvijek zaštićenih padina slojevima više čvrstoće.

Danas, veći dio antiklinale je skoro nestao, ostao je samo dio sjeverne padine, Visočica je ono što francuski geomorfolozi nazivaju «volet», engleski «hogback», brdo sa strmim padinama, izolirani dio padine jednog nabora [13].

Sjeverna strana Visočice je «strukturna ploča» [14] («dip slope») : topografija slijedi više slojeve konglomerata, nagib terena odgovara točno nagibu slojeva, što objašnjava pravilnost te padine.

Južna i zapadna strana, kao i padine «ulaza zapadnog platoa» su naprotiv padine koje su nastale pod utjecajem erozije, čiji je oblik manje pravilnan o odnosu na onaj sa zapadne strane, proizilazi iz rada riječene erozije i nanosa [15], padine na kojima se pojavljuju pješčari i lapori u osnovi Lašvanske serije :

Preostali slučaj istočne strane Visočice : izuzetno jasna pravilnost njene padine, prisustvo kao na sjevernoj strani nagetih ploča konglomerata u smjeru padine, ostavljajući mogučnost za pretpostavku da se radi o strukturnoj površini. Prema precizom promatranju nagiba koji je napravio jedan lokalni geolog, dvije strane sjevera i istoka predstavljale bi lokalnu deformaciju sjeverne padine glavne antiklinale osi Istok/Zapad, jednu vrstu sporedne antiklinale osi Sjever-Istok/Jug-Zapad, što bi se tumačilo pronalaskom iste ploče konglomerata sa nagibom prema Sjeveru na sjevernoj strani, i prema Istoku na istočnoj strani.

Plješevica, ili kako skrojiti stupnjevitu piramidu u sedimentnim stijenama

Slučaj Plješevica «Piramida Mjeseca» je potpuno različit. Sa jedne strane ne radi se o istim geološkim slojevima, jer je Plješevica, što je bitno sastavljena od starijih slojeva (pješčara, lapora, gline iz srednjeg Miocena) finijih i manje otpornijih u odnosu na one sa Visočice ; sa druge strane ovi slojevi su se puno manje njihali od onih na Visočici, kada se promatra lagani nagib prema Istoku ili Jugo-Istoku. Dakle, to se dovodi u vezu sa padinom skrojenom u kvazi-horizontalnim slojevima (sa izuzetkom mikro-nabora lokalnog karaktera koji su navedeni gore) čije padine nemaju nikakve veze sa strukturom, nego samo sa tragovima hidrografske mreže koja je presjekla Sjeverne, Zapadne i Istočne padine, uvlačeći se duboko. Jedina moguća površina koja je gotovo strukturalna (gdje topografija odgovara otpornom geološkom sloju) je ona sa višeg «platoa» ravnog vrha brda. Još mnogo više nego na Visočici, intenzivni nanos, vezan za glavnu rastresitu prirodu slojeva, «natopio» je cjelinu padina pravilnim slojem površinskih oblika koji se dobro razlikuju, na desno na donjoj slici, iznad slojeva iz Miocena :

Ovom brdu sa nejasnim trokutastim stranama (ali ne mnogo više nego mnoga druga brda u regionu), Fondacija gosp. Osmanagića je u tijeku davanja izgleda, malo po malo, klasične «stepenaste piramide», sasvim jednostavno otkrivajući na padinama nekoliko najotpornijih slojeva pješčara koji se izmjenjuju sa skupinama lapora i gline : svaki sloj pješčara (a posebno «ukrašen» sa «ripple-marks» - tragovi talasanja) pažljivo pokazanim na više ili manje važnoj širini, ograničen je vertikalno sa skrojenim «zidom» u gornjim slojevima :

Kako proizvesti stepenastu piramidu (Istočkana, originalna padina, prije iskopavanja.)

Naivnost ljudi koji nisu znali ništa o geologiji ? Ili pokušaj da se igra sa naivnošću javnosti, provlačeći pod vještačku strukturu jedno obično brdo uz pomoć oštroumnog «udešavanja» ?